Željezara i „Čelik“ prve su asocijacije kad se spomene Zenica.

Kad je Austro-Ugarska, 1879., napravila prvi ozbiljan popis stanovništva na ovim prostorima, Zenica je, rekli bi oni skloni pleonazmima, bila „mali gradić“ – popisano je svega 438 kuća s 1427 žitelja. Trideset jednu godinu kasnije, 1910., broj kuća (2101) i stanovnika (7125) bio je gotovo pet puta veći. Naravno da je najveći „krivac“ za takav skok bila Željezara, otvorena 1892. godine, a da bi se to desilo, najprije je, i to ni godinu dana nakon što su tirolski strijelci i peštanski husari zauzeli Bosnu i Hercegovinu, Zenica željezničkom prugom povezana s Brodom, a 1880. je otvoren i rudnik uglja. U Zenicu se, osim domaćeg svijeta, slilo naroda iz svih krajeva monarhije, pa danas vjerska struktura stanovništva po spomenutom popisu iz 1910. nalikuje „politički nekorektnom“ vicu: od onih 7125 stanovnika 2941 su bili muslimani, 2857 katolici, 1023 pravoslavci, a 294 židovi. Austrougarska vlast podigla je i brojne druge važne objekte, među kojima i Kazneni zavod (1886.), u kojem je, umjesto na sarajevskom groblju Bare, da je samo bio malo brži u potezanju čakije, mogao završiti i legendarni Krečo Hakija :)

Željezaru je, kolika je, uvijek bilo lako snimiti, a sad se, s autoceste, namjestila kao na dlanu, ali mi se nešto ne da kvariti sliku proljetne Zenice bez sivila. „Čelik“ je, pak, nakon slavnih desetljeća u jugoslavenskoj prvoj ligi – dosta je sjetiti se dvostrukog osvajanja europskog Mitropa kupa (1971. i 1972.) ili studenog 1975. i prijateljske utakmice „Čelik“ - „Chelsea“ na Bilinu polju – ispao iz najvišeg, neusporedivo „tanjeg“ bh ranga i, umjesto „Zvezde“, „Dinama“, „Hajduka“ ili „Partizana“, ugošćuje „Gradinu“ iz Srebrenika, „Gornji Rahić“ i tešanjski TOŠK. Usput, spomenuta „prijateljska“ utakmica je, pri rezultatu 4:4, završena nimalo prijateljski, prekidom u 78. minuti zbog tučnjave navijača. Ni braća Grimm, da ustanu iz grobova, ne bi mogli zamisliti da Mykhailo Mudryk i Conor Gallagher zaigraju protiv… Eh, neplanski završih rečenicu, ne znam nijednog igrača „Čelika“! Sve to, naravno, ne znači da je „Čelik“ iskliznuo iz srca Zeničana, što najbolje pokazuju fasade s oslikanim grbom i godinom osnutka kluba, „podvučene“ sloganom „Sve ove godine ponosni smo na tebe“.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Portal Jalijske džamije

Bilo je, naravno, Zenice i prije Željezare i „Čelika“, što se najbolje vidi po starim džamijama. Jedna mi je dobro poznata ima tome i blizu tri desetljeća, jer je u blizini živio moj drug Duško, akademski slikar, i kad bih, a nije bilo rijetko, odnekud naišao zeničkom džadom pa svratio do njegova stana, svaki put bih zurio u vitku drvenu munaru. Uz Bosnu je, otud i njen naziv: turska riječ „yali“ označava prazan prostor uz rijeku, ali je naziv Jalija preživio i nakon što je tog prostora nestalo. Sve do novijih vremena zvana je po Hadži-Tahiru, koji je 1600. godine neštedimice zagrabio šakom u bensilah i dao je sagraditi, ali je onda ipak nestao iz imena i sjećanja. Novija vremena su u ovom slučaju – austrougarska vlast je 1882. na Jaliji pribilježila svega 27 kuća – zadnja desetljeća 19. stoljeća, kada je munara još izgledala visoka, budući da su je uglavnom okruživali bašte i voćnjaci te poneka prizemnica. Nakon što je socijalistička vlast odlučila zbrisati kućice i na Jaliji sazidati stambene zgrade, munara je, džaba što je ostala ista, postala niska. Oko džamije se natiskalo na stotine grobova, među kojima, kažu, ima i begovskih, čak i poneki vezirski, mada o tome ne nalazim konkretnijeg zapisa. U prvom planu, takoreći na počasnom mjestu, najbliži džamiji, stoji nišan šeiha Muhameda Ekinovića, rođenog one godine kad je Bosna prestala biti turska i postala austrougarska, umrlog 1955. Da nije prostranog groblja, kolike su okolne zgrade, Jalijska džamija bi bila k'o u zatvoru.

Nakon što sam hodočastio do Jalijske džamije, pravo ću u centar grada, u jedan sasvim drugi svijet, u sinagogu, smještenu na Trgu Alije Izetbegovića. Točnije, do sinagoge ću, jer ne da se ne može u nju, ne može se ni u dvorište. Nakon što su Židovi tijekom Drugog svjetskog rata, kao i drugdje, zbrisani s lica zemlje, sinagoga je, inače podignuta od 1904. do 1907., ostala pusti otok u beskrajnom oceanu. Ono malo čudom preživjelih židova nije, nakon pogroma sunarodnjaka, imalo snage nizašto, kamoli za održavanje ovolike zgrade pa je od bogomolje pretvorena u štampariju, a potom i u skladište te prodavaonicu namještaja, da bi koliko-toliko dostojanstvenu ulogu dobila 1968., kada je u njoj smješten gradski muzej. Makar, i to treba reći, bolje i što su se u njoj prodavali kauči i ormari nego da je ostala ničija i, kao brojne druge, urušila se. U zid pročelja joj je ugrađena spomen-ploča na 185 židova ubijenih u logorima smrti i NOB-u, a među detaljima u uvijek i svugdje dopadljivom tzv. mudejar stilu pseudomaurskog sloga izdvaja se menora utisnuta preko cijelih vrata te čudan nadgrobnjak pored ulaza, nimalo nalik tradicionalnim židovskim spomenicima. I šta sad vrijedi pričati kako su židovi u Zenicu stigli još 1750. te da su malu sinagogu imali još od 1885., kad ih više gotovo i nema…

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Sinagoga

Ako ćemo redom, opet ću se vratiti u stara vremena, jer je blizu sinagoge Osman-Čelebijina ili Potočka džamija, sagrađena 1675. godine, mada ima i onih koji je smještaju čak u 15. stoljeće. Ja čitam ono što piše na čak trima pločama natiskane pored ulaza. Dosta bi bila jedna, a usput bi svakako trebalo ukloniti onu što ju je očito postavio neko ko ne razlikuje č i ć, pa je Osman postao Ćelebija. Stvarno je Osman-Čelebijina džamija srušena 2003., a nova je zidana otad do kraja ljeta 2005. Srećom Zeničani, ili barem – ne znam ko se „pitao“ – članovi džemata nisu kao neki 'vamo pa su Osman-Čelebijinu zadužbinu napravili onakvom kakva je i bila, s četverovodnim krovom i drvenom munarom koja iz njega „izrasta“. Jer mogli su i ovdje za vijeke vjekova zbrisati arhitektonski biser, bezdušno uduplati džamiju, i to u nekom od onih ružnih novovjekih stilova, poslati munaru, i to betonsku, u oblake, ali nisu. Biser, baš tako, bila i, srećom, ostala. I uz nju je groblje, doduše puno manje nego uz Jalijsku džamiju, okovano jednostavnom kamenom ogradom prošaranom rešetkastim „prozorčićima“. Jedini minus, pogotovo radoznalcima kao ja, jest to što je zaključana.

Prolazim pored zgrade Druge gimnazije, gdje ću, u travi, naići i na spomenik prije 14 godina tragično preminuloj košarkašici „Čelika“ i reprezentativki BiH Amni Fazlić, pa ću kroz šarenilo gradske tržnice u prilično bezlični dio pješačke zone – nigdje nikakva ni spomeničića, kamoli spomenika, ničega, ustvari, osim izloga, a u njih rijetko pogledam. Izuzetak je „tunel“ što vodi do zaključanih vrata bezimene galerije s čijeg stropa vise rukom ispisani slogani protiv nasilja, za mir i slični, dok jedan od bočnih zidova prekriva nešto nalik oslikanom stiliziranom ćilimu.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Trijem Kočevske džamije

U potrazi za nečim iole zanimljivim opet ću „ovarisati“ na džamiju, po svemu drugačiju od prethodne dvije. „Prava“ Kočevska džamija, starim imenom Sulejmanija, što sugerira da je sagrađena za vladavine Sulejmana Veličanstvenog, dakle nekad u 16. stoljeću, mada nema dokumenta koji bi to potvrdio, stajala je ovdje do 1990., a onda je odlučeno… Ukratko, nadležni nisu imali „recept“ primijenjen na Osman-Čelebijinoj džamiji pa je stara bogomolja pretvorena u prah kako bi bila sazidana nova, prostranija, s višom munarom s dva šerefeta. Zaključana joj je i kapija pa samo mogu proviriti u ogroman natkriveni i kao rijetko gdje „napucan“ trijem. Nigdje joj, za razliku od Osman-Čelebijine, ne stoji ni naziv, pa ga doznajem od prodavačice u obližnjem butiku. Na ogradi što opasuje džamiju i malo groblje bijela tabla s natpisom kako je Allahov poslanik kazao da u činjenju dobročinstva svakom živom stvorenju čovjek ima nagradu i kutija za hranu mačkama. Prazna. Pojavljuje se i jedna umiljata maca i pozira mi; rado bih zaradio Allahovu nagradu, ali sam, što se hrane tiče, go' k'o puž beskućnik.

Spuštam se do Bosne. U daljini se vide reflektori stadiona na Bilinu Polju i Lamela, zenički „Empire“, s 25 katova nekad najviša zgrada u bivšoj Jugoslaviji. „Ploveći“ restoran na Bosni, danas se zove Maida, zatvoren. Unutra velika slika Praga na reklami „staropramena“ i naslagane klupe i stolovi. Na zidu smrtovnica privrednika Paneta Škrbića i dva plakata s licima članova Nogometnog saveza BiH na čelu s predsjednikom Vicom Zeljkovićem i selektorom Savom Miloševićem. Preko lica im crvenim slovima s tri uskličnika stoji da su nepoželjni. O tome ko ih je proglasio takvima ne zna se ništa, nigdje na plakatu nikakvog podatka o autorima i postavljačima.

Pravim krug prema drugom dijelu pješačke zone. Iako je dan pravi proljetni, eno se ona japanska ukrasna stabla rascvjetala pa jarkošću udaraju posred mozga, ljudi nešto baš i nema previše. Uz prilično nesvakidašnje spomen-obilježje šehidima i poginulim borcima, više nalik okruglim pokretnim vratima na ulazima u tržne centre i stanice nego spomeniku, zalegao jedan crni psić pas. Na pleksiglasu ili nekom posebno jakom staklu od koga je spomenik izrađen imena stotina šehida i ponekog poginulog borca. U obližnjem parku dvije kamene ploče s imenima i stihovima Maka Dizdara, jedva čitljivi spomenik stradalim na platou 19. IV. 1993. Koju minutu kasnije sam, pitajući se kuda će dvije učiteljice odvesti svoje đake-prvake, pred Austrijskom česmom. Elem, godina je 1910., na željezničku stanicu tog dana stiže glavom i bradom, solufima i brkovima,nnjegovo carsko i kraljevsko visočanstvo Franjo Josip I. Nisu to današnja vremena kad bi se sve ponagodilo, prilagodilo i poneredilo čak i da dolazi tamo neki/neka Konaković, Cvijanović ili Krišto, Austro-Ugarska je to, pa će se Franjo Josip u Zenici zadržati svega 20 minuta, koliko vlak stoji u stanici. To nije razlog da se u njegovu čast ne otvori prvi gradski vodovod dug šest kilometara s česmom čije pipe sliče konjskim glavama pa će je narod prozvati Konjskom česmom. Dobro, da budemo pošteni, ovo je u dobroj mjeri replika, budući je, stoji na ploči pored česme, odnesena s originalne lokacije kad je građena robna kuća „Beograđanka“. Tada je slomljeno i jedno od njena dva korita, ali sve je to manje važno, evo je k'o nova. Nego, „Beograđanka“ u Zenici :-O

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Islamski centar, najveći u BiH

S druge strane ceste je Mazića kuća, jedna od najstarijih u Zenici, s gotovo dvjesta godina „života“, barem tako kaže predaja, mada se prvi put spominje tek 1891. Nekad han, potom sjedište kajmekama, što će reći kotarskog predstojnika, potom nešto kao mala stambena zgrada te depandans gradskog muzeja s etnološkom postavkom, od 1992. je sjedište Muftiluka zeničkog i ovdašnjeg Medžlisa Islamske zajednice. U njoj je general Josip barun Filipović 1878. primio na pregovore age Sarajlije, izaslanstvo koje je, ispostavit će se neuspješno, pokušalo izbjeći ili barem odgoditi zaposjedanje Sarajeva od strane Filipovićevih trupa. Nekadašnji vlasnik, hadži-Hajdar Bajrambašić, nadimkom Mazić, rodom iz zeničkog sela Jurjevići, još 1940. ju je zavještao Medresi Čaršijske ili Sultan-Ahmedove džamije.

Znam, bit će onih koji će (me) pitati „…a gdje su crkve, ti, Jukiću, samo o džamijama?!“ Zeničke crkve su, i ovakve i onakve, tamo daleko, ni blizu stare čaršije, a Sultan-Ahmedova džamija je, uz, i to možda, Sejmensku – nije muftiluk slučajno do nje – najznamenitija od svih 86 koliko ih, uz 38 mesdžida, broji Zenički medžlis. Nije najstarija, mada rodnog lista ni nema nego tek tarih iznad ulaza da ju je obnovio Abdulah Aziz-han, praunuk sultana Ahmeda III, osmanskog vladara s početka 18. stoljeća, ali je dugo vremena bila daleko najveća na zeničkom području, s kamenom munarom visokom 31 metar. Obnavljana puno puta, nije da ponešto nije i promijenjeno, ali barem nije zadnjih desetljeća, pa je sasvim zasluženo proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Zajedno s medresom, u kojoj je neko vrijeme, dakako za „narodne vlasti“, stajala arheološka postavka gradskog muzeja, te osmokutnim šadrvanom, koji će uskoro također postati stogodišnjak, i danas je, mada su u međuvremenu napravljene neke puno veće džamije, središte islama u Zenici. „Novi kolač“ u arhitektonskom slogu čaršije je zgrada Islamskog kulturnog centra koji još čeka svečano otvorenje. Ne bih baš rekao da se uklapa u postojeću kompoziciju, ali je zgrada, gledana sama za sebe, smion i osvježavajući iskorak ne samo za staru čaršiju već i za čitavu Zenicu.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / S Adnadinom Jašarevićem

Sve ovo dosad je samo novija povijest zeničkog kraja, takoreći „od prekjučer“. Kameno oruđe iz Drivuše, bakarna sjekira iz Orahovačkog polja kod Nemile, brončana pločica i bodež iz ostave u Lašvi, samo su neka od svjedočanstava života u pretpovijesno doba. Rimljani su, pak, odabrali Bilmište, danas dio grada, kako bi tu podigli naselje, na čijim ostacima će biti izgrađena ranokršćanska bazilika. Jedan dio znanstvene javnosti smatra da se radilo o antičkom naselju Bistue Nova, dok ga drugi dio smješta u Mošunj kod Viteza i to je „rat“ koji, kao onaj famozni crnogorsko-japanski, nikad neće biti dovršen. Zato je sasvim sigurno da se u Putovićima, na lokalitetu Dvorišta, nalazilo antičko svetilište u kome je, uz ostalo, nađen i fragment kultnog reljefa Silvana i nimfi. A tek srednjovjekovlje… Dosta je reći da se Zenica prvi put spominje već 1436. te podsjetiti na ono „postrojavanje“ bosanskih krstjana u travnju 1203. na Bilinu polju, po nekima Bolinu pojilu, od strane papina izaslanika Ivana de Casamarisa.

Elem, ko želi znati više, prava adresa je Muzej Grada zenice, kako je službeno nazvan. Nekada zbirkama raštrkan na raznim stranama, sad je u jednoj lijepoj zgradi usred grada. Iako sam ga proteklih godina obišao nekoliko puta, neću propustiti još jednu priliku, pogotovo što me tamo čeka moj dugogodišnji drug i kolega, književnik, slikar, strip crtač, zaljubljenik u SF, Adnadin Jašarević, inače već 17 godina direktor Muzeja.

Predug bi bio ovaj putopiščić – jedini način je doći i vidjeti! – ako bih riječima krenuo od zbirke do zbirke, od eksponata do eksponata, a još duži kad bih tomu dodao i brojne, vrlo raznorodne aktivnosti. Muzejska pedagoginja Lejla Agić te muzejski vodiči Tijana Stojanović i Emina Selimović, naravno, i ostali zaposelnici, osmišljavaju sve što se dešava u muzeju, a dešava se mnogo. Nije to samo klasika, izložbe, prezentacije, promocije i slično, tu si i svakojake radionice, posebice – i danas su, a to je gotovo svakodnevica, djeca zakrčila ulaz u muzej – u bogatom dječjem kutku, gdje je najaktualnija igrica osmišljena po „Ježevoj kućici“ Branka Ćopića: djeca interaktivno upoznaju s bosanskohercegovačkom baštinom i dječjom književnošću, a s Ježurkom Ježićem, nakon lutanja po šumi, stignu pravo – u muzej!

Nije to jedino, ali da vidimo čega ima u zbirkama. Počet ću od nečeg što ima malo muzeja, zbirke suvremenih medija XX. stoljeća, štoviše, nisam siguran da takvo što ima iko u našoj zemlji. Koliko je starih radija, televizora, kamera, gramofona, video-rekordera, ploča, pisaćih strojeva, pa i računala, bačeno u smeće, koliko plakata je zguljeno, koliko novina završilo u kontejneru! Naravno da zbirka nije gomila drangulija nego brižljivo odabrana „reprezentacija“ u kojoj su svoje mjesto našli, primjerice, svima nam dobro poznati radio marke „Kosmaj“, prastari foto-aparati, filmska kamera „Krasnogorsk“, čija se dinamo-baterija punila mehanički, okretanjem ključa, pa čak – bit će i onih koji ovo nikako neće moći povjerovati! – kamera kojom je snimljen sarajevski atentat na Franza Ferdinanda!

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Lejla, Tijana i Emina

U sljedećoj prostoriji maketa stare zeničke čaršije s obližnjim mahalama koju je dvije godine, od 1952. do 1954., „gradio“ i slagao maketar i restaurator Mesud Sarić, pa Tito u Zenici, pa etnološka zbirka, od zanatstva, preko tkanja i vezenja, pa do hodžinskih i svećeničkih odijela. Gradske kuće djeluju kao žive, nana samo što ne progovori, mlinsko čekalo gotovo da se čuje kako čangrlja. Onda papirnate novčanice i „zvekoće“, od turskih do jugoslavenskih, onih na kojim je gotovo nestalo mjesta za nule.

I još svašta nešto, ali je meni arheološka zbirka uvijek onaj „šećer na kraju“ iz izreke. Dijelovi antičkih mozaika iz Putovića, jedan s prikazom antičkog Hipokampa, bića što ujedinjuje konja i ribu, antičke stele, jedna, nađena u Stranjanima, s dječjom glavom, pa već spomenuti Silvan i nimfe… Ali je daleko iznad svega ploča velikog suca Gradeše, slučajno pronađena 1964. u obližnjem Podbrežju; domaćin imenom Grga Prkić kopao je bunar, a iskopao „živi“ dokaz da je u Bosni već krajem 12. ili početkom 13. stoljeća postojalo nešto što bismo danas nazvali pravosudnim sustavom i da nije bez neke ona svima poznata „od Kulina-bana i dobrijeh dana“.

Gradeša ili Gradiša, neki ga čak čitaju i kao Grdešu, bio je nešto kao današnji predsjednik vrhovnog suda. Negdje u Podbrežju dao je, po majstoru Dražetu Ohmučaninu, sagraditi crkvu, posvetivši je najpopularnijem srednjovjekovnom svecu, svetom Jurju. U njoj je i pokopan, a kasnije mu se u vječnom počivalištu, barem su mislili da će to biti, pridružila i bezimena mu supruga. Jedan natpis dao je uklesati za života, dok je drugi naknadno dodan, a oba je pisao pop za koga se zna samo da mu je ime počinjalo s Pro-, mada ima i onih koji su uvjereni da je svaki od natpisa imao svoga „pisca“. Marljivi paleografi i srodni im stručnjaci uočili su da su neka slova urezana slično slovima u natpisu na crkvici svetog Ivana u Povljima na Braču.

Foto: Milo Jukić / Bljesak.info / Ploča velikog suca Gradeše

Ne dvojim kako bi se, da se ploča, mada bi je se moglo nazvati i stupom, inače vjerojatno arhitrav dovratka ili vrata Gradešine crkve, nekim slučajem nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, o njoj pisalo svako malo, i ko treba, i ko ne treba. Otprilike kao što se piše o Povelji Kulina-bana, mada je papir jedno, a kamen drugo, plus je ono ćage u Dubrovniku i Sankt Petersburgu, a kamen, evo, u Zenici.

I na kraju: ko se još omišlja vrijedi li posjetiti Zenicu i njen muzej, uzalud gubi vrijeme; bolje da pritegne opanke i krene!